Besjeda

Besjeda o Lepoj Radić

Nebojša Ivaštanin, književnik i diplomata

Lijepi moji  raspjevani i razigrani Lepini poštovaoci, dobro vam veče!

Iskrene čestitke povodom 40-og, jubilarnog godišnjeg koncerta, Centralnom kulturno-umjetničkom društvu Gradiška, koje nosi, i najljepše, i najuzvišenije, i najherojskije ime! Jer, kada se u Gradišci pomene ime Lepa, gotovo svi znaju da je njegovu ljepotu pronijela, i pronosi, najmlađa i najveća heroina Kozare, Potkozarja i šireg kraja – Lepa Radić. Kad se tome doda da ovim veličanstvenim koncertom centralni gradiški KUD najljepšeg imena obilježava i 90-u godišnjicu rođenja velike heroine, onda je jasno da se radi o svečanosti najvišeg pijeteta neprolaznoj ljubavi.

Kada me je uvaženi direktor ovog KUD-a, gospodin Davor Simišić, zamolio da u nekoliko riječi osvježim vaše sjećanje na legendarnu Lepu, prihvatio sam to kao veliku čast, ali sam se našao i u velikom čudu. Kako naći riječi dostojne lika takvog gorostasa kao što je bila Lepa Radić? S toga sve one koji žele potpuniju predstavu o tom uzvišenom svjetioniku rodoljublja, ljubilišta i slobodišta, upućujem na knjigu „Rat i djeca Kozare“ našeg Dragoje Lukića, u kojoj je isplakao potresna svjedočanstva, i o Lepoj, i o jednoj čitavoj slavnoj generaciji najmlađih kozaračkih nepokornika. Izdvojiću za ovu priliku samo nekoliko biografskih odrednica.

Rođena je na Svetog Nikolu 1925. godine, a neka vas ne zbuni što se u nekim izvorima pominje i 1926. O njeno mjesto rođenja otimaju se Bistrica i Gašnica, jer je granica između ta dva sela šetala tamo-amo, vjerovatno zbog namjere da je sebi što čvršće prigrle, pa je i jedno, i drugo selo, prisvaja kao najrođeniju svoju. Nećemo im sporiti to pravo, kao što ga i ona ne bi sigurno sporila. Njenim imenom ponosile su se, i ponose, ne samo mnoge ustanove i udruženja u gradiškom kraju, nego i šire. Od 1963. godine to divno ime uzeo je za svoju zavjetnu zastavu i ovaj KUD.

Sa svega petnaest godina postala je najmlađa bolničarka u ambilanti Drugog krajiškog odreda, kod legendarnog ustaničkog vođe, doktora Mladena Stojanovića. Sa šesnaest godina primljena je u Partiju, jer za nju kandidatski staž nije bio potreban. Neustrašivo je vodila omladinske djevojačke čete u žetalačke pohode ispred nosa neprijatelju. Sedmog januara 1943. godine stigla je sa svojim omladinkama na čuvenu smotru partizanskih jedinica pred vrhovnim komandantom u Jasenici. Odmah poslije toga počela je u Podgrmeču četvrta neprijateljska ofanziva. I u toj ofanzivi, zajedno sa svojim omladinkama koje su pomagale ranjenicima u sniježnom bespuću Grmeča bila je opkoljena od neprijateljskih dželata. I ne pomišljajući na predaju, borila se herojski do posljednjeg daha, dok nije ispucala sve metke na Nijemce. Kad su je savladali kundacima, odveli su je u Bosansku Krupu, gdje su je zvjerski mučili tražeći da kaže ko su među zarobljenima komunisti. No, Lepa nije odala nijedno ime. Raspamećeni njenom hrabrošću, objesili su je na jednom bagremu na obali Une.

Kod njemačkog vojnika koji joj je nabacio omču oko vrata, i koji je poginuo na Savskoj cesti u Zagrebu, maja 1945. godine, nađena je fotografija na čijoj poleđini je pedantnim njemačkim rukopisom pisalo: „Lepa Radić, uhvaćena partizanka.“ I to je sve što su o njoj saznali.

Lepina rodna kuća je spaljena u Kozarskoj ofanzivi, ali to najljepše ime, što tako divno potvrđuje i ovo veče, našlo je svoj dom na najljepšem mjestu – u vašim toplim srcima. Budite na to ponosni, kao što bi ovaj grad trebalo da bude na vas ponosan.

Lijepi moji čuvari i poštovaoci Lepinog imena!           
Lepa je najljepši cvijet Kozare i čitavog gradiškog kraja, iznjedren u slobodarskoj porodičnoj bašti Radića, bašti koju, pored njenog Ordena narodnog heroja krasi još šest partizanskih spomenica. Niski im poklon.
Na kraju, ovim svečanim povodom, iz moje knjige rodoljubive poezije, „Bukvar u kamenu“, Lepoj na uzdarje prinijeću, uz vaše dopuštenje, meni veoma drgau pjesmu posvećenu njenoj divnoj upomeni. Pjesma se zove: „Rijeka će čuvati Tvoje ime“.

Kulturni centar Gradiška, 12. 12. 2015. godine